Kajanje Vladike Rada

U romanu “Sudilište”, na strani 60 i 61, Čedo Vuković piše:

“Kriv sam, Žujane, do boga sam kriv što se Ćana ne udade za Šalu Strugara. Ma ona mi nikad ne uputi riječi prijekora. Nije me korila ni pogledom, ni tobože skrivenim uzdahom, no vazda potrči, sretne me veselim okom i trudi se da mi ugodi. Doduše, nijesam se pitao, kada je dadoše sinu serdara Filipa. S njime ne bi presretna iako rodi četiri sina. Ne bi sretnija ni pošto joj čovjek umrije… Je li baš morala da se vrati u rod! To neka ostane njenom srcu i još tijelu… Sad me čuj i ti Šale! Bio si prvi Ćanin prosac, ma te optužiše da si skrivio dijete jednoj djevojci. Pridružih se onijema koji rekoše da Ćanu ne možemo dati pokvarenom čovjeku. I tvoji se svatovi vratiše. I stadoše prijetiti meni i bratstvu serdara Filipa, koji dobi Ćanu. Brza riječ, ma i puška tvojih rođaka ne bi stara, ubiste vojvodu Perišu. I moja srdžba pade na vas, ni ona ne okasni. Moji oružnici ustrijeliše tri Strugara. I ti, Šale, s desetak rođaka u Tursku. Neću da ti se pravdam što te premamismo, kao da ćeš na nekakvo krštenje, i što te moji perjanici uhvatiše i mušketaše na Viru. Nesreća ti je bila vjerenica umjesto Ćane. Ti si znao da je optužba protivu tebe bila čista laž, ali kako sam to mogao znati ja, na Cetinju! Tu grku voćku, kletvu, i ja sam okusio. Ona mi je češće na stolu nego jabuka ili grozd. Iako sam iskao tvoju glavu, ona mi samo jad donosi. A bi mi još teže, kada čuh da su te oblagali, da si stradao nevin. Iako si platio glavu Perišinu, oprano je tvoje mrtvo ime, a mene još jednom kamen o duši. Eto ti Ćane, sada krače hitro ka đevojka, ma joj se kroz pletenicu bjelasa. Da umirim sebe, tragah za tvojim rođacima po arbanaškim krajevima, ne bih li učinio da se vrate. Dojavljivahu mi ljudi: sad su ovamo, sad onamo, čak su dopirali, rekoše, do planine Zeletina, tamo pri Limu. I uspio sam, Šale, eno su se vratili ove godine, poslije duga potucanja tuđinom.

Ne kazujem to da bih se pred tobom pravdao, tu već pravdanja nema – niti tebe mogu dići, niti sa sebe skinuti tegobu zbog toliko ljudskih nesreća. No tek učinih da se barem nekome od tih ljudi prekrate nevolje i sramota, da se ograde njihovi domovi i da im život kojekako poteče. A Ćane, eno đevojački lako hita pred mojom nosiljkom, samotna uz stare roditelje i braću, koja se rijetko na nju osvrnu, no svako za svojom brigom i poslom. Pa se Ćane sama pribija uz nas, svakome da ugodi i učini, te uz Toma i Ivanu, te uz Pera koji je pun sebe, te uz mene koji za nju mogu biti nešto kao tuđin, tek se iz rijetka obretem i otrijeznim među svojima…”

vinjeta

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige "Strugari, bratstvo u Ceklinu",
autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.