Niko Markov Strugar

Niko Markov je rođen 21. maja 1901. godine na Strugarima. Član je KPJ o 1942. godine. Učio je neko vrijeme gimnaziju na Cetinju, pa je prekinuo školovanje i do 1941. godine bavio se zemljoradnjom. Kratko vrijeme službovao je kao dnevničar i zvaničnik. Bio je simpatizer Komunističke partije. Zbog učešća u belvederskim demonstracijama, uhapšen je i zatvoren 1936. godine.

Godine 1941. učestvuje u prvim ustaničkim borbama na sektoru Cetinja. Postavljen je ubrzo za vodnika u Lovćenskom odredu. Početkom 1942. godine postavljen je za komandira čete, a u martu iste godine za komandanta bataljona u Lovćenskom odredu.

Prilikom formiranja Četvrte crnogorske brigade postavljen je za komandanta bataljona. U novembru 1943. godine, prilikom upućivanja grupe bataljona u Staru Crnu Goru u cilju rasplamsavanja narodnooslobodilačke borbe i uništenja četnika na tom području, Niko Strugar je postavljen za komandanta Udarne grupe bataljona. U januaru 1944. godine naimenovan je za komandanta Sedme crnogorske brigade.

Od prvih ustaničkih borbi pa do kraja rata Niko Strugar je pokazivao primjerenu hrabrost. Naročito se istakao kao komandant bataljona za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive na Vilića guvnu, u borbi za odbranu ranjenika. Na poruku Vrhovnog komandanta da treba po svaku cijenu sačuvati ranjenike, Niko je sa ostalim borcima Četvrte crnogorske brigade odgovorio: “Nećemo pustiti neprijatelja, pa makar svi izginuli”.

I zaista, na Vilića guvnu se vodila žestoka borba. Njemci su silovito napadali, ali se proleteri nijesu dali. Ginulo se i na jednoj i na drugoj strani, ne toliko od vatrenog oružja, koliko od bajoneta i noža, jer se vodila borba izbliza. Poslije krvavog okršaja, koji je trajao sedam časova, Njemci su potisnuti.

Bataljon Nika Strugara stekao je tada besmrtnu slavu. Uz pomoć Krajišnika spasao je od ustaša i Njemaca oko četiri hiljade ranjenika. Za taj podvig Vrhovni komandant je u svojoj pohvali istakao Nika Strugara kao primjer hrabrosti.

Niko se istakao i u borbama za Pljevlja 1941., u borbi za Kupres 1942., u oslobođenju Drežice i jablanice 1943. godine i u mnogim drugim, naročito u toku pete neprijateljske ofanzive. u toku rata više puta je pohvaljivan od Vrhovnog štaba i Glavnog štaba za Crnu Goru – za ličnu hrabrost i dobro komandovanje jedinicama.

Po završetku rata Niko je ostao u Jugoslovenskoj armiji. Penzionisan je u činu pukovnika. Umro je 1962. godine.

(Podaci su uzeti iz “Zbornika narodnih heroja Jugoslavije”)

O Niku Markovu Strugaru, kao junaku i popularnom vojniku rukovodiocu u toku NOB – 1941 – 1945. godine pisali su mnogi, a prikazan je dobro i u knjizi “Četvrta proleterska crnogorska brigada”. U feljtonu koji je “Pobjeda” objavila u decembru 1978. godine, uz trideset petu godišnjicu formiranja Sedme crnogorske brigade, Dragutin Radović piše o svom odlasku u tu jedinicu, čiji je komandant bio upravo Niko Markov. Od Blaža Jovanovića, sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku, dobio je tada nalog da čuvaju borce, jer su to pretežno mladi ljudi delegati Prvog kongresa antifašističke omladine i birani omladinci iz partizanskih odreda i sa terena, a on da cijeni i čuva ugled komandanta brigade Nika Strugara, za kojega se može reći da mu, poslije Save Kovačevića, malo ima ravna među crnogorskim junacima.

Dragutin Radović piše o Nikovoj hrabrosti u tkz. “durmitorskoj operaciji”, pa kaže da je za sve vrijeme borbe u stojećem stavu i pokretu pratio tok operacije i pokret jedinica. Kretali su se skupa, pa mu je Dragutin nekoliko puta predlagao da prilegnu i zaklone se za trenutak. “Odgovorio je da ja mogu, a da on nema vremena, jer ima bolji pregled jedinica iz stojećeg stava. Nijesam to naravno ni ja učinio, jer mi je bilo jasno da bi me poslije toga manje cijenio”

“Tada sam se sjetio”, piše dalje Radović, “za pohvale koje je dobio od vrhovnog komandanta druga Tita, za izuzetnu hrabrost ispoljenu na Vilića gumnu, kojom je prilikom s Drugim bataljonom Četvrte proleterske brigade odbio više od deset uzastopnih juriša Njemaca, štiteći ranjenike i bolesnike Centralne bolnice. Iako je dva puta bio ranjavan, nije htio napustiti svoju komandnu poziciju.”

Sedma omladinska brigada dzgo se zadržala na prostoru Kolašina, Mojkovca, Ivangrada, Bijelog Polja i Sjenice, pa je u borbama sa Njemcima i domaćim izdajnicima (četnicima) a posebno odnosom prema stanovništvu stekla veliku popularnost, a naročito Niko Markov Strugar, njen komandant.

Krsto Grozdanić, takođe u feljtonu povodom ove godišnjice, piše o sedmoj brigadi, koja se našla na prostoru Sjenice, Nove Varoši i Peštera, u borbama s Njemcima, četnicima i muslimanskom milicijom, kao i o njenom odnosu prema tamošnjem stanovništvu. “Jednog dana u štab brigade dođe starješina jednog sela iz zapadnog dijela Peštera sa još dva čovjeka, da se vidi sa komandantom brigade Nikom Strugarom, o kojemu su mnogo slušali. U štabu brigade su lijepo primljeni, uz piće i kafu. Ostali su do pola noći, i pri rastanku starješina sela je u znak sjećanja poklonio komandantu Niku zlatnu tabakeru s monogramom. Odista je odavao utisak čovjeka koji je bio oduševljen dočekom, a posebno utiskom koji je na njega ostavio komandant brigade.”

Odmah poslije toga, Njemci, četnici i muslimanska milicija izvršili su napad na Brigadu sa svih strana. Jedino joj je ostao slobodan prostor na zapadu Pešteri, prema Bijelom Polju, baš prema onim selima iz kojih su prethodnog dana bili došli oni ljudi u posjetu štabu brigade. Brigada se povlačila u tome pravcu. Kada je došla na odstojanje od oko hiljadu metara, ispred nje se pojavilo oko trista naoružanih ljudi. Postojala je bojazan da će i oni napasti, a ta bi borba koštala velikih žrtava. Pošlo se naprijed, ali s onom zlatnom tabakerom na umu za koju se ipak vjerovalo da je znak iskrene zahvalnosti i poštovanja prema komandantu brigade. Naprijed je išao štab brigade na konjima, pravo na naoružanu skupinu. Kada su se primakli, u susret su im pošla tri konjanika. Ispostavilo se da su to ona trojica koji su prethodnog dana bili u posjeti štabu brigade. “Sreli su se onako kako se srijeću prijatelji. Njihov starješina požuri do našeg komandanta i kaže mu: “Nikad nijesam bio u težoj situaciji. Ako vas napadnemo, pogazismo tek stečeno prijateljstvo. Ako vas ne napadnemo, nama više ovdje nema opstanka. Iako nam se to može osvetiti, nećemo vas napasti. No vama srećan put, a mi ćemo se spašavati kako budemo mogli.””

Brigada se tako našla u rejonu Bijelog Polja, na Obrovu, Gradini, Cerovu, Ravnoj Rijeci i Previjanskom brdu. Zadatak joj je bio da spriječi prodor 22. njemačke divizije na pravcima Bijelo Polje – Mojkovac i Bijelo Polje – Berane (Ivangrad). Bile su to teške borbe, uz velike gubitke na objema stranama. Zbog jakog pritiska Njemaca, komandant je procijenio da će Brigada sljedeće noći morati da se povuče na nove položaje, pa je Krsto Grozdanić pošao do obližnje komande da drugove o tome obavijesti, kako bi se blagovremeno evakuisalo stanovništvo s toga područja. Komandanta mjesta je sreo na putu, pored jedne kuće, i onako s konja glasno mu prenio naređenje. Čuvši to, stariji musliman, koji je sjedio ispred svoje kuće, upita: “Đetiću, je li Niko Markov gore?” Kada mu je ovaj odgovorio da jeste, on će kao za sebe: “E onda ja ovdje mogu mirno da sjedim”.

Iz ovih i mnogo drugih primjera vidi se kakav je bio Niko markov i koliki je autoritet uživao u brigadama kroz koje je prošao i kojima je komandovao, kao i kod naroda kuda je prošao.

Poslije oslobođenja Niko je išao na školovanje u SSSR, u vojnu školu. Bio je komandant divizije. završio je višu vojnu akademiju JNA i imao je čin pukovnika.

Odlikovan je ordenom narodnog heroja, Ordenom za hrabrost, Ordenom za narod I reda, Ordenom bratstva i jedinstva I reda, Partizanskom zvijezdom I reda, Ordenom za vojničke zasluge I reda, ruskim Ordenom Krasnaja znamja, i sa još nekoliko naših i stranih odlikovanja.

Umro je 1962. godine i sahranjen u Grobnicu narodnih heroja u Titogradu.

vinjeta

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige "Strugari, bratstvo u Ceklinu",
autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.