Petar Andrijin Strugar

Petar Andrijin Strugar je rođen na Strugarima oko 1760. godine. Otac mu Andrija poginuo je u borbi protivu Turaka na Čevu 1768. godine. Petar je vrlo mlad počeo četovati i boriti se protivu Turaka u brojnim bojevima po Skadarskom jezeru i drugim mjestima. Prilikom pohare Crne Gore od strane Mahmut – paše Bušatlije 1785. godine Petar se nije htio predati turskim porobljivačima, već se sa još sedam boraca (četiri Strugara, dva Vujanovića i jedan Mihaljević) zatvorio u pećinu pod Pavlovom gredom (više sela Gornjeg Ceklina), odakle su davali jak otpor Turcima, dok skoro nijesu svi izginuli. U ovom herojskom otporu Petar je bio teško ranjen, od čega se jedva oporavio. Uskoro iza ovoga Petar se preseli u Drušiće, a nakon nekoliko godina pređe u Rvaše sa braćom, i to u dno Rvaškog polja, kod duboke rupe, koja se nalazi sjeverno od današnje crkve, a gdje se i danas nalazi ruševina nekadašnje kuće. Odatle je mogao da stalno četuje po jezeru i da siječe turske buljubaše. Tako se Petar oglasi kao neustrašiv borac i nepobjedivi megdandžija.

Bio je ljevak, te je tu okolnost koristio i iznenadio bi protivnika u borbi (osobito u dvoboju) i uvijek bi pobijedio. U bojevima na Livarima, na Bijelom Polju (u Zeti) i Opačcu, proslavio se kao megdandžija, jer je na sva tri mjesta u dvoboju pobijedio protivnika. Ove su ga pobjede proslavile i istakle među najglasovitije Crnogorce toga vremena.

U Zeti je u to doba zulumćario jedan od najvećih turskih siledžija, Smajil – beg Demirbegović, iz Žabljaka, koji u Mahali načini vješala, o kojima je stalno visila žrtva njegova terora. Pod njegovim zulumom stenjala je čitava Zeta i okolina, usljed čega je Petar I Petrović, gospodar Crne Gore, razmišljao kako bi došao glave silnom zulumćaru. Vladika pozove Petra Andrijina Strugara i ponudi mu izvršenje ovog delikatnog i teškog zadatka – naime, da pogubi Smajil – bega Demirbegovića. Petar se rado odazvao pozivu svoga gospodara i bio je ponosan na takvo njegovo povjerenje i pri rastanku mu obeća riječima: “Ili ću ga posjeći ili svoje glave neću donijeti”.

Kako je Petar stanovao u Ceklinskoj župi, to jest u blizini Turaka i kako je stalno četovao po Jezeru i okolini, poznavao je klance i bogaze do dna Zete i Humskog blata. Prirodno je da je imao više poznanika i sigurnih ljudi u Zeti, preko kojih se uskoro obavijesto o kretanju Demirbegovića, kako bi izvršio dato obećanje. I, poslije odlaska na taj zadatak u Zetu, za kratko vrijeme uspije da se sretne sa krvnikom na putu iz Žabljaka za Mahalu. Smajil – beg je jahao na konju, noseći dvije glave koje su mu na poklon dali žabljački Turci. Ta okolnost Petra još više razljuti i svakako nije htio da ga ubije iz zasjede, već istrči pred njega, dohvati mu konja za uzdu i otpoče borbu. U žestokom sukobu Petar jataganom posiječe Smajil – bega Demirbegovića, glavu mu odsiječe i srećno izbjegne tursku potjeru, koja je ubrzo uslijedila.

Pobjednički ratnik stigne na Karuč, sa glavom silnog zulumćara, gdje ga vladika oduševljeno dočeka i čestita mu veliku pobjedu. Za ovaj veliki podvig vladika Petar preseli i naseli ga na Gornjem Ceklinu, na crkovnom posjedu, dajući mu deset rala najljepše zemlje. Dodjeljujući mu taj posjed, vladika mu kaže: “Neka si mi bliži i da te pričuvam”.

Ova Petrova pobjeda nad Smajil – begom Demirbegovićem bila je 1790. godine, o ovom događaju postojala je narodna pjesma koja je, na žalost, krajem devetnaestog vijeka izumrla.

Petar Andrijin je kroz mnoge junačke podvige i zasluge postao ceklinski barjaktar. Uoči velike bitke na Krusima 1796. godine Mahmut – paša Bušatlija bio je podmitio dobar dio ceklinskih glavara, kako bi, kao i ranije, tj. 1785. godine, olako i sa najmanje gubitaka poharao sasvim Crnu Goru. I u Ceklinu i u Riječkoj nahiji bilo je nekoliko podmićenih glavara, koji su radili na tome da se Mahmutovu pohodu na Crnu Goru ne daje otpora. Pred polazak na Kruse, na plemenskom zboru, 1. oktobra 1796. godine (a bitka će biti 3. oktobra), Petar Andrijin Strugar i dva druga ceklinska barjaktara, Rade Turčinov Vujanović i Petar Nikolin Vukmirović, razviju i pobodu barjake pred Ceklinjane i uzviknu: “Sjutra u ranu zoru polazimo svi u sveti boj protiv silnog Mahmut – paše Bušatlije, i ako bi neko nam stao na put, prvo ćemo kod kuće Kosovo napraviti”.

Petar sa svoja dva vjerna druga, Petar N. Dumeza – Ražnatović i Petar M. Šofranac, sa još 63 borca odmah su pošli, a kroz dva dana, zahvaljujući takvom držanju hrabrih barjaktara, Ceklinjani jedinstveno pođu i učestvuju u sjajnoj pobjedi nad Mahmut – pašom na Krusima. I u ovom boju Petar se istakao i bio je ranjen.

Poslije ove sjajne crnogorske pobjede, vladika Petar još više ga zavoli, a pogotovo zbog uloge u plemenu, da masovno pođu u taj odlučujući boj, i naredi da kada god dođe u Cetinje – ima besplatan stan i hranu u Manastiru, kako on tako i njegovo potomstvo.

Petar Andrijin Strugar bio je ne samo rijedak i priznati junak i megdandžija nego i vrlo razuman i dalekovid čovjek. Jednom prilikom, 1801. godine, Katunjani, zbog nekih zađevica oko granica i voda, poslaše Ceklinjanima 12 megdana. Megdan je bio zakazan na Poljicu bokovskom, gdje su došli ne samo megdandžije nego i naoružane obije nahije – Riječka i Katunska. Vladika Petar I Petrović bio je nemoćan da izmiri zavađene strane i očekivao je najveće krvoproliće. Kada se trebalo sjeći, tj. neposredno pred sukob, Petar Andrijin istupi na poprište prvi i pozove čuvenog cuckog junaka i megdandžiju Turčina Perovića da se oni dva najprije posijeku. Kada su se sastali, Petar mu predloži: “Bolje je umjesto da se siječemo da se bratski poljubimo, da radi na sne izgine ovoliko ljudi, ovoliko Katunjana i Ceklinjana, pa da se izmirimo i kao ljudi sporazumijemo i našeg gospodara poljubimo i poslušamo”. Perović razborito pristane na ovaj plemeniti i razumni predlog, te se poljube i pozovu sve prisutne da se pomire, a ne da se nepotrebno krvare. Ovaj Petrov gest spasi onako opasnu situaciju, na čemu mu je vladika osobito bio blagodaran. Na istom mjestu i u prisustvu vladičinom sporazumiju se obije nahije oko granica, voda i drugih spornih pitanja.

Koliko je vladika cijenio Petra vidi se iz činjenice da je naredio da se rasele Donjoulići (Kaluđerovići, Perovići i Nogači) i njihovi domovi spale, zato što su ubili jedinca sina Petrova Todora (zvanog Kusjina). Ubili su ga zbog neke ranije zavade sa nekim Ceklinjanima i neke krvne osvete sa kojom Todor nije imao nikakve veze. Skoro svu njihovu imovinu vladika je darovao Strugarima, kao naknadu za izgubljenog Todora. Ovaj događaj se odigrao 1804. godine.

U borbi protiv Napoleonovih osvajača, Petar Andrijin Strugar je pobrao posebno vanrednu slavu. U borbi na Trojici (Boka Kotorska) 1813. godine, neki francuski oficir pozove na megdan ma kojeg crnogorskog oficira. Petar kao stari i iskusni megdandžija odmah se javlja na megdan, dok mnogi iako vrlo hrabri ratnici nijesu hitali za takav dvoboj, pošto su s pravom pretpostavljali da su Napoleonovi oficiri vrlo vješti mačevanju i poznati pobjednici u takvim okršajima. Petru nijesu smetale ni postarije godine ni brojna ranjavanja. Kako je bio ljevak, i ovoga puta se pouzdao u puni uspjeh, pa smjelo pohita na određeno mjesto, da se srtene sa svojim protivnikom – Francuzom. Na očigled obadvije vojske, megdandžije se približavaju mjestu dvoboja. Francuski oficir baratajući vješto sabljom, baca je u vis i dočekuje u ruke, računajući da i na taj način prestraši protivnika. Petar čeka na biljezi i drži jatagan u desnoj ruci.

Nastupa borba. Petar je u odbrani i pažljivo čeka momenat kada će jatagan prebaciti iz desne u lijevu ruku. Tada će iznenaditi protivnika i siguran je da će sukob riješiti u svoju korist. Tako i biva: poslije neduge borbe, u zgodnom momentu prebacio je jatagan u lijevu ruku i jednim snažnim zamahom posjekao glavu francuskom oficiru, na veliko oduševljenje Crnogoraca. Pred taj odlučujući momenat Petar je neznatno bio povrijeđen protivničkom sabljom po lijevom ramenu, ali to vitezu crnogorskom Petru Andrijinu Strugaru nnije smetalo da dobije ovaj izuzetno značajan megdan.

I na Debelom brijegu (isto u Boki Kotorskoj), poslije borbe sa Francuzima, Petar je zvao na megdan nekog Francuza. Ovaj je to bez pogovora prihvatio, a Petar je i njega pobijedio.

Petar Andrijin se u svim borbama i megdanima odlikovao primjernim heroizmom i uvijek je pobjeđivao. Njega je i za to Petar I držao za najboljeg borca i junaka svoje male Crne Gore, i svuda ga je isticao kao primjer junaštva i razboritosti, čovječnosti i skromnosti.

Petar je ranjavan 37 puta, i to više od noža nego od puške. Te rane su mu i ubrzale smrt. Umro je 1823. godine. Imao je sina Todora (Kusjinu) i unuka Stanka, koji je poginuo od Turaka na Kruskoj glavici, u Lješanskoj nahiji, 1832. godine. Time se gasi junačko ognjište i dom Petra Andrijina Strugara.

Da bi se odužio zaslugama i slavnom djelu Petra Andrijina, vladika i gospodar Crne Gore Petar I Petrović Njegoš je uskoro poslije njegove smrti naredio da se manastiru u Komu, u čast Petra Andrijina, načini natpis ove sadržine: “Zri otče svjati i pomja i duši jego, Petra Andrijina od Strugara glava, junak dobar da mu nema para”. Ovo je najveće odlikovanje koje je vladika i gospodar Crne Gore mogao dati ovom velikom crnogorskom vitezu i junaku.

(Mihailo Strugar u svojim spisima, koji se čuvaju u Istorijskom institutu u Titogradu, fascikla 76).

vinjeta

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige "Strugari, bratstvo u Ceklinu",
autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.