RAZVITAK BRATSTVA STRUGAR

Selo Strugari na Gornjem Ceklinu

Panorama sela Strugari na Gornjem Ceklinu

Na ovome mjestu prvi se nastanio Todor Mijatov,
praunuk Vukosava Radivoja Liješevića,koncem XVI vijeka.
Ovo je matično ognjište cijelog bratstva Strugara.

vinjeta

Doseljenje na Ceklin

Da se predak našeg bratstva – kao i nama srodnih ceklinskih bratstava Vukmirovića, Vujanovića i Lopičića – Vukosav Liješević doselio iz Pipera na Ceklin krajem XV vijeka pisali su Andrija Jovićević i Mihailo Strugar u plemenskoj istoriji “Slike iz prošlosti Ceklina”, Andrija Jovićević u “Riječkoj nahiji”, Luka Pejović u “Kritičkom pregledu” (osvrt na “Slike iz prošlosti Ceklina”), Pavle Rovinski u djelu “Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, kao i drugi pisci. Za to im je poslužilo dobro sačuvano narodno predanje. Narodno predanje seže i dalje, pa kaže da se predak Vukosavov, zvani Liješ (po kome je Liješević), dosleio u Pipere iz Drobnjaka, gdje je dospio sa grupom srodnika iz Bosne. Ovo i ovakvo narodno predanje nadopunjuje, potvrđuje i osvjetljava i literatura, kao i istorijska građa cetinjskih i sarajevskih muzeja. Janko Lopičić je s pažnjom objedinio narodno predanje s navedenom literturom i korišćenom istorijskom građom i došao do interesantnih podataka o našim najstarijim precima i njihovim srodnicima, o vremenu odseljenja iz zapadne Bosne i pravcu kretanja sve do dolaska na Ceklin. (1)

Bosna je nekoliko stotina godina bila poprište krvavih sukoba između katolika i pravoslavaca s jedne i bogumila s druge strane. Ti sukobi (građanski rat) trajali su kroz čitave XII, XIII, XIV i polovinu XV vijeka, što je stotinama hiljada života platio narod Bosne.

U tom stravičnom međusobnom satiranju, narod je bezglavo bježao, uglavnom ka Hercegovini, a odatle se djelimično i dalje pomjerao. Tako je jedna srodnička grupa porodica pravoslavne vjere, njih šest (sa više od pedeset članova), iz okoline Travnika sedamdesetih godina XIV vijeka (oko 1370. godine) dospjela u Hercegovinu i nastanila se na terenu Rudine – Banjani. Mještani ove doseljenike nazovu Novljani, vjerovatno zato što su za njih bili novi, tj. tek doseljeni. Iz neutvrđenih razloga, nakon desetak godina boravka tu, pet od ovih šest porodica pođe ka Durmitoru, tražeći novo prebivalište. One tamo iznenade mještane – starosjedioce Kričane, ubiju im poglavicu (2) i uspiju da ih protjeraju preko Tare. Ona šesta porodica što je ostala u Banjanima, odnosno u Rudinama, vjerovatno se orodi s mještanima, a jedan njen član, zvani Punoš, oko 1420. godine doseli se na Njeguše, gdje nakon davdesetak godina dovede i svoja dva bratučeda (braću od stričeva) – Eraka i Rajiča. (3)

Jedan od Novljana doseljenika u Drobnjak, zvani Liješ (rođen u okolini Travnika između 1330. i 1340 godine), pošto ubije dvojicu srodnika, oko 1385. godine, dobjegne u Pipere i nastani se u selu Stijeni (zaselak Zadolje). Tu uskoro postane knez, formira porodicu i oko 1390. godine podigne hram posvećen Sv. Đorđiju, svojoj krsnoj slavi. (4) Liješ je imao dva sina, od kojih starijeg zapopi, ostavljajući mu uamanet da čuva taj hram, kao i popovsko zvanje u porodici. (5) Drugi Liješev sin je imao takođe dva sina, ali ni njihova imena nijesu sačuvana. Od jednog potiču bratstva Lazarevići, Matići i Alagići, (6) a od drugog je Radivoje, koji je mlad poginuo u borbi protiv Turaka kod Podgorice (današnjeg Titograda), oko 1480. godine. Od Radivoja ostanu žena Tijana (7) i sinčić Vukosav od pet do šest godina.

Baš u to strahovito bruno i nemirno vrijeme svakodnevnih borbi s Turcima, u Pipere dolazi i traži utočište Leka Klimenćanin, bježeći iz svoga zavičaja Klimenata. On se zadržao izvjesno vrijme u Stijeni Piperskoj i zagleda se u Tijanu. I pored toga što je svoju porodicu ostavio u Klimentima, (8) on je uzima za ženu i pođe s njom u potrazi za novim i sigurnijim utočištem. Leka zatim dolazi do zetskoga gospodara Ivana Crnojevića, koji je baš u to vrijeme boravio na gradu Obodu, tada zvanom Obodnik (od 1482. do 1485. godine), i zatraži utočište. Ivan mu (izgleda, kao poznatom i uglednom čovjeku) dade veći dio crkovine na Gornjem Ceklinu i naseli ga na bogatom posjedu. No, Tijana je mnogo žalila za sinom, kojega bješe ostavila malena i nezaštićena u Piperima. Stalno je nagovarala muža da pođe za njega i da ga prihvati. Na kraju je uspjela: Leka pristane da pođe u Pipere i da ugrabi i dovede malog Vukosava. Prije polaska na taj put pitao je ženu kako će prepoznati maloga, a ona mu reče: “Lako ćeš ga prepoznati, pošto je on, otkako mu je otac poginuo, stalno tužan; malo se druži sa seoskom djecom i skoro je uvijek uplakan”.

Leka na dobrom konju krene i krijući se priđe zaseoku Zadolje. Prikriven je motrio na djecu, kako bi ustanovio koje je od njih Vukosav. I tek drugi ili treći dan ustanovi da je Tijanin sin zaista usamljeno i neveselo dijete, od svojih pet – šest godina. Oprezno ga uzme k sebi nakonja i neprimijećen pođe natrag, hitajući da što prije stigne na Gornji Ceklin.

Još iste noći srodnici su ustanovili da je Vukosav ugrabljen i odveden, pa se njih desetak uputi u potjeru za Lekom. Njegov trag su pratili po kazivanju mještana. Potjera je bila uporna i neumorna. Uspjela je da stigne Leka s Vukosavom na mjestu zvanom Lalino ždrijelo, u selu Peliši. Došlo je do sukoba, u kojem Leka ubije dvojicu Pipera, (9) nakon čega se ostali vrate natrag.

Tijana je bila više nego srećna kada je ugledala svoje dijete. I Leka je s njom dijelio sreću, radujući se što je uspio u tom teškom poduhvatu.

Leka je uskoro sa Tijanom imao sina Krstića, kojega, kao i Vukosava, oženi, podijelivši im veliki i dobri posjed. Gornji kraj dodijeli Krstiću, a donji kraj Vukosavu. Tako su, po mjestu stalnog naseljenja na Gornjem Ceklinu, Krstićevi potomci nazvani Gornjaci, (10) a Vukosavovi – Donjaci. Pred smrt Leka im ostavi u amanet da svaki ubuduće slavi krsnu slavu svojih predaka, (11) tj. Gornjaci njihovu, svetog Nikolu, a Donjaci svoju, svetog Đorđa. Dao im je poslednji blagoslov, sa željom da vječno u najljepšoj ljubavi i slozi žive i napreduju.

Vukosav Radivojev Liješević imao je dva sina, Baja i Grujicu. Bajo je imao sinove Mijata (12) i Vujana, (13) od kojih potiču dva velika ceklinska donjačka bratstva – Strugari i Vujanovići. Drugi Vukosavov sin, Grujica, imao je sinove Vukmira (14) i Borišu. Od Vukmira je veliko bratstvo Vukmirovići, a od Boriše su Lopičići, takođe veliko ceklinsko bratstvo.

(Janko Lopičić u “Rodoslovniku bratstva Lopičići”)

____________________________________

(1) J. Erdeljanovic: “Stara Crna Gora” i “Piperi”; A. Labudovic: “Drobnjaci”; S. Tomic: “Banjani”; M. Karanovic: “Iseljeni Drobnjaci”; F. Racki: “Bogumili i patareni”; S. Pašagic: “Kratka uputa o prošlosti BiH”; L. Kosoric: “Memoari”.

(2) Po narodnom predanju, Novljani ovom kricanskom poglavici raspore drob, po cemu se od tada ovaj kraj naziva Drobnjak.

(3) Od Punoše, Eraka i Rajica proistice vecina njeguških bratstava (plemenska jacica), i to: Punoševici, Bogdanovici, Otaševici, Miloševici, Pejovici, Parace, Petrovici, Popovici, Stanišici, Kašcelani, Beciri, Markovici, Ševaljevici i Radonjici.

(4) Ovaj hram (crkva) bio je veoma veliko zdanje. Obnovljen je 1834. godine, a danas je u ruševinama.

(5) U bratstvu Popovici do drugog svjetskog rata bilo je (s koljena na koljeno) više od dvadeset sveštenika, po cemu su se i prozvali Popovici.

(6) Jedan od predaka pomenutih piperskih bratstava je i vojvoda Liješ (na petom ili šestom pasu od zajednickog pretka Liješa), koji je poginuo u Skadru 1630. godine (vidi pjesmu “Tri sužnja” u “Ogledalu srpskom”).

(7) Tijana je bila kcerka Puniše Tujovica Cvijanovica, iz sela Slatine (u Bjelopavlicima). Ovo bratstvo je izumrlo.

(8) Od Lekina sina Usena živi i danas potomstvo, koje se preziva Vrata i Đonovici (Klimenti, sjeverna Albanija).

(9) Ovo mjesto pogibije dvojice Pipera po tome se nazove Piperi, a ne – kako piše Andrija Jovicevic (u knjizi “Rijecka nahija”, str. 539) po tome što su sredinom XVI vijeka do tog mjesta dolazili Piperi da intervenišu u korist svojih srodnika Drobnjaka, koje su, navodno, Gornjaci htjeli da rasele. Jer tada je i Gornjaka i Donjaka bilo do desetak porodica, pa im je bilo u interesu da žive u slozi, nasuprot jacim bratstvima u selu.

(10) Gornjacka bratstva u Ceklinu su: Đuraškovici, Kostici, Jankovici, Ražnatovici, Jovicevici, Pejovici, Šofranci i Tatari. Sva su, neka potpuno a neka djelimicno, sacuvala porodicni rodoslov, kao i zidine (tj. kucište) u Gornjem kraju, odakle im rodonacelnici i poticu, osim Tatari.

(11) Donjaci, tj. Vukosavovi potomci, nasljeduju krsnu slavu sv. Đordija od pretka Liješa, koju je on donio iz zavicaja, iz okoline Travnika, kao i njegovi srodnici na Njegušima i u Drobnjacima (a to su drobnjacka bratstva: Cerovici, Vulevici, Đurdici, Tomici, Krstajici, Miloševici, Vukovici, Abazovici, Lazarevici, Srdanovici, Srbljakovici, Colovici, Kaljevici, Jakšici, Memedovici i Vilotijevici). Jedino pomenuta bratstva u Piperima, pod pritiskom “jacice”, Pipovih potomaka, davno, oko 1500-1550. godine, napustile su staru slavu i slave sv. Arandela i sv. Tomu.

(12) Od Mijata su Strugari, koji su se prevobitno prezivali Mijatovici, i to do sredine XVII vijeka, kada su se, po preseljenju na Strugare, poceli prezivati Strugari. Skoro cjelovit bratstvenicki rodoslov je sacuvan.

(13) Od Vujana su Vujanovici, kao i ogranci: Mašanovici, Petricevici i Markovici, nazvani po Vujanovim sinovima: Mašanu, Petricu i Marku. Rodoslov je sacuvan samo za Petricevice.

(14) Od Vukmira su Vukmirovici, kao i ogranci bratstva: Dragojevici i Kraljevici. Od Boriše su Lopicici, tako da su od Vukmira i Boriše sacuvani cjelokupni rodoslovi.

vinjeta

Razvitak bratstva Strugari

Strugari vode porijeklo od Vukosava Radivojeva Liješevića, danas zvanih Popovića, iz Zadolja sa Stijene u Piperima. Ovu rodbinsku vezu priznaju i Piperi, jer im je predanje u živoj uspomeni, a to krvno srodstvo su posvjedočili i 1782. godine, prilikom svađe između Donjaka i Gornjaka u Ceklinu. Ova je svađa izbila zbog obnove hrama sv. Velikomučenika Georgija na Gornjem Ceklinu, pa je u njoj s jedne i sdruge strane palo nekoliko glava i došlo čak do toga da se međusobno i istrijebe. Gornjaci, kao mnogobrojni, uporno su zahtijevali da hram bude ponovo kršten i posvećen sv. Nikoli, njihovoj krsnoj slavi, ali su Donjaci svoje zahtjeve borbom ostvarili i hram je zadržao naziv sv. Georgija.

Prilikom te svađe, Piperi su bili gotovi da dođu u pomoć svojim po krvi srodnim Donjacima (da se taj krvavi spor nije prije toga okončao), isto kao što su dolazili do na Hadžove vrbe više Žabljaka pod vođstvom svoga čuvenog prvaka Savića Radojeva Savovića, koji je odatle uputio Gavrilu Prelovu Jankoviću i Markiši Savićevu Đuraškoviću poruku da sklope mir s Donjacima, bez njihovog (piperskog) dolaska i učešća. (Ovo potvrđuje i pismo nađeno u Pera Lazova Jankovića 1882. godine, koje glasi: “Ot mene, Savića Radojeva Savovića i sviemi glavara Stijenjanih i Piperskih pozdrav Gavrilu Prelovu Jankoviću i voivodi Markiši Đuraškoviću, čujemo i razumijemo da ste se zakrvili sa našim a vašom braćom Donjacima, sa toga vi činimo žnanje i avizanje kako bog ljubi i dobrih ljudi da se pomirite kano prava braća ot edne majke da se dalje ne koljete i krvarite, i činite zla sebe, a inače ako taj zločin ne prekinete, ere smo mi na kavan svojima srodnicima priteći u pomoć ako im dođe do preše i daste zdravo”.)

Rodonačelnik od kojega Strugari vode svoje porodično razviće jeste Mijat Bajov, koji je stanovao u mjestu zvanom Boriše. Između današnja dva gornjoceklinska sela, Vukmirovića i Lopičića, ruševine njegove kuće i danas se vide.

Mijat je imao sina Todora, jednog od najistaknutijih Ceklinjana toga vremena. Prilikom napada Turaka na Crnu Goru, na pravcu Ivanova grada Sokola uhvatio je u borbi živa Isaj – bega, vođu operativnog odreda. Za nagradu dobio je od gospodara izvjestan dio crkovine na Strugarevu, pa se preselio iz Boriša na darovanu mu imovinu Strugarevo, gdje njegovo potomstvo i danas živi.

Strugarevo je bilo skoro svo crkovina – ne samo ono ispod sadašnjeg našega sela nego i Vinogradine, gdje je bio vinograd Ivana Crnojevića, po čemu i nosi današnji naziv. To potvrđuje i Ivanova gramata od 1485. godine, kao i “Krasovulj Cetinjski”, vjeran prepis dokumenta koji se nalazi u manastiru Vranjini, u kome se kaže: “Najprevo priložih na donje dobro vinograd moj da se ima vina gotova polovina predavati crkvi svake godine” i “jošče priložih Strugare sve po međi sa metehom ih”. Takođe je crkovna imovina bila i kod sv. Tekle, u Stoim – polju, “12 kvarata svedbe pšenične, kao i pod kućište Ratka Ostojika dva stara i dva šestaka sjedbe i okolo te zemlje peča dubrave”.

Između ove crkovne imovine, koju je Ivan Crnojević priložio crkvi sv. Gospođe na Cetinju, stojali su na mjestu zvanom Grab crkovni kmetovi – radnici, koji su crkvi radili i prihod sa crkvene imovine sabirali. Temelj njihove kuće i danas se poznaje, i zove se Velje kućište, jamačno po veličini kuće, što se vidi i po samom obimu.

Zemljište koje je tada darovano Todoru zove se Strugarsko polje, a onaj ostatak – Crkovno polje. Njih dijeli (jedno od drugoga) samo jedan mergin – cilj. Dio Crkovnog polja trampio je vladika Petar I sa Petrom Nikolinijem Kraljevićem 1816. godine za Studenjak, Volačku njivicu kod Karuča sa udutom do vrh Leperića i Bečkog oka, a dio je darovan Petru Andrijinu Strugaru 1790. godine. Poslije pogibije Petrova sina i unuka, ovaj drugi dio prodat je popu Luki Petrovu Đuraškoviću 1842. godine, na ime izdržavanja Stane, samohrane žene poginulog Kusjine Petrova, a ovaj ga je prodao Strugarima 1865. godine, prilikom selidbe iz Crne Gore u Drač, u područje tursko, zbog neke nepravde učinjene mu od strane vojvode Mirka Stankova Petrovića i vojvode Đura Martinovića, prilikom zajedničke gradnje mlina na Bostanima, na Rijeci Crnojevića. Tako je sva bivša crkovina (crkovna imovina) na Strugarevu postala svojina Strugara.

Zna se, dakle, da Strugari vode porijeklo od doba Mijata Bajova, od kojega im počinje posebno teći porodično razviće, ali se ne zna koliko je porodičnih pasova bilo od Vukosava Radivojeva Pipera do Baja. Po pribilješkama staroga Ilije Stankova Strugara iz godine 1850., genealogija bratstva od Vukosava do danas stoji ovako kako je prikazana u narednom poglavlju, u Rodoslovlju.

vinjeta

Tekst koji ste upravo pročitali je preuzet iz knjige "Strugari, bratstvo u Ceklinu",
autora Blaža Andrijina Strugara, izdanje 1983. godine.